Bruno Šagi, predsjednik Sveučilišne organizacije HSS-a (SOHSS), komentirao je situaciju vezanu uz migracije i politiku integracije migranata u hrvatsko društvo:„Migracije postoje od kada postojimo kao vrsta.

One su karakteristične za nas ljude pa su tako i naši daleki preci sigurno došli iz različitih krajeva svijeta. Dakle, one nisu nešto novo, iako u velikim valovima, one rade promjenu u društvima u koja migranti dolaze. Upravo zato, postoje integracijske politike u različitim oblicima.Hrvatska prema zadnjem popisu stanovništva ima manje stanovnika nego prije. Nažalost, činjenica je da mnogi mladi Hrvati svoju sreću pronalaze na mjestima za koja smatraju da imaju bolju društvenu klimu i veće plaće. Samim time, Hrvatska gubi radno sposobno stanovništvo.Nekoliko je načina na koje se u domovinu može uvoziti radna snaga. Jedan je način da u Hrvatsku dolaze strani radnici (npr. iz Nepala, Indije, itd.) koji uglavnom ne znaju hrvatski jezik. Nedavno mi se dogodilo da sam u jednoj zagrebačkoj pekari morao progovoriti na engleskom jeziku jer prodavač nije znao hrvatski jezik u državi u kojoj je hrvatski službeni jezik. Postavlja se pitanje zna li ta osoba nešto o hrvatskoj kulturi, hrvatskoj povijesti ili hrvatskom identitetu. Odgovor je da vrlo vjerojatno ne zna, kao što možda ne zna ni hrvatske zakone. Mnogo je problema koje ovakav način postupanja prema stranim radnicima može donijeti Hrvatskoj. Ako se Hrvatska odlučila na ovakav način, onda su za strane radnike potrebne vrlo jake integracijske politike koje bi kroz neko kraće vrijeme obuhvaćale obavezno učenje hrvatskog jezika te obavezan stupanj obrazovanja, tj. razinu znanja prikladnu za boravak ili život u Hrvatskoj.Postoji i drugi način uvoza radne snage koji je meni osobno puno draži i ne zahtijeva veliku prilagodbu na život u Hrvatskoj. Izvan domovine nalazi se velik broj Hrvata ili potomaka hrvatskih emigranata. Smatram da je dizanje plaća nužno za zadržavanje sadašnjeg stanovništva u Hrvatskoj, ali i vraćanja određenog broja Hrvata iz inozemstva (npr. iz Irske, Austrije, itd.). Što se tiče potomaka hrvatskih emigranata (npr. onih koji žive u Južnoj Americi, Australiji, itd.), smatram da je na svaki mogući način potrebno olakšati njihov put do Hrvatske, od informiranja i različitih edukacija do dolaska i smještaja u Hrvatskoj. Vjerujem da velik dio njih svoju budućnost vidi u Hrvatskoj te sadašnje postojeće mehanizme kao država moramo još više usmjeriti na njih kako bismo im pomogli u ostvarenju njihovih životnih ciljeva. Time čuvamo nacionalni identitet i našem narodu pomažemo u ostvarenju uspjeha koji je u Hrvatskoj moguć.Dakle, postoje dva puta koja definiraju kakvo društvo u ovoj kategoriji želimo. Svaki put ima svoj način ostvarenja kao što sam spomenuo maloprije na dva primjera. Jedan način ne isključuje drugi način (to isto treba uzeti u obzir), ali jasno je koji put obuhvaća prvenstveno ljude čije obitelji većinom njeguju naš hrvatski identitet koji je, između ostalog, jedna od ključnih stvari za opstanak našeg naroda. Da istaknem ono očito, potomci Hrvata izvan domovine moraju biti jedan od političkih prioriteta Hrvatske!“