Priuštivi stanovi u dugoročnom najmu, stanovi za najam s mogućnošću otkupa, izgradnja 15.000 javnih stanova u šest godina kroz šest različitih stambenih modela… Ovi su samo neki detalji nove stambene politike koju je predsjednik SDP-a Peđa Grbin iznio na stranačkoj konvenciji pod nazivom “Moram van, ako nemam stan”, održanoj prošlog tjedna u Zadru.

Službeno predstavljanje cjelokupne politike prema stanovanju SDP namjerava održati za dva tjedna, a zadarsko okupljanje bilo je nastavak predstavljanja javnih politika koje stranka provodi posljednjih nekoliko mjeseci.“Počeli smo s predstavljanjem javnih politika i temama koje želimo promovirati kad dođemo na vlast. Dosad smo predstavili politike o radu, zdravstvu, reorganizaciji javne uprave, a jedna je od glavnih tema kojima bismo se bavili i politika stanovanja. Kao član Predsjedništva stranke i kao gradonačelnik Kastva, grada u koji se ljudi doseljavaju i koji prosperira, dobio sam u zadatak predstavljanje teme stanovanja i stambene politike. Na tome sam radio s kolegom Ivanom Račanom i kolegama iz Savjeta SDP-a, dijelom se iz toga rodila konvencija u Zadru na kojoj je bio predsjednik stranke. Za dva tjedna SDP izlazi u javnost s konkretnijim podacima o politici stanovanja, tako da je ovaj razgovor za “Slobodnu” neka uvertira u sve to”, kaže Matej Mostarac, 35-godišnji gradonačelnik Kastva i član Predsjedništva SDP-a.Zašto niste zadovoljni postojećim modelima stambene politike? Što nije dobro i što je pošlo ukrivo?– Krenuo bih od činjenice da u 30 godina samostalnosti nije postojala sustavna politika rješavanja priuštivog stanovanja u Hrvatskoj. Do sada smo se uvijek bazirali na nekim pojedinačnim mjerama, ali zakon o stanovanju, politika stanovanja, od samostalnosti do danas nije napravljen. Aktivne mjere koje postoje, poput zaštićene najamnine, koja se tiče ljudi s vrlo malim primanjima ili gradnje u potpomognutim područjima, koja je vrlo loša u provedbi (Slavonija, Vukovar), nisu dale očekivane rezultate.Nešto značajnija bila je politika poticane stanogradnje (POS) koju je uvela SDP-ova Vlada, međutim, kasnije u provedbi, kroz izmjene vlasti, ona se dosta izmijenila. Njezina je provedba bila loša pa smo često imali i slučajeve zlouporabe POS-ova modela, tako da su, primjerice, u Dalmaciji, ljudi dobili POS-ove stanove i ostali živjeti kod roditelja, a stanove su iznajmljivali ili su ih čak prodavali po dvostrukoj cijeni od kupljene. Osim što je provedba, odnosno kontrola kroz druge vlade bila vrlo loša, time opet nismo riješili stambenu politiku, nego smo djelomično u određenim područjima omogućili lokalnoj samoupravi da se time bavi.Zadnja, najraširenija i najatraktivnija mjera su APN krediti. Oni jesu pomoć stanovanju u dolasku do prve stambene jedinice, međutim, taj je model isključiv. Da biste se na njega javili, morate biti kreditno sposobni, a 90 posto mladih ljudi nije kreditno sposobno. Morate biti na minimalnoj plaći od 10 tisuća kuna da biste samostalno bili pogodni za takve kredite, a takvih je među mladima vrlo malo. Štoviše, mislim da smo kroz ovo što se provelo više-manje iscrpili tu mjeru.Taj “stambeni stres”, imperativ kupnje stana, prilično je prisutan kod mladih?– Da, mladim se ljudima tako stavlja omča oko vrata kreditnog zaduženja i to je u biti jedini način da dođu do nekretnine. Imamo velik broj 30-godišnjaka, radno sposobnih ljudi, koji još uvijek žive u zajedničkim kućanstvima s roditeljima. Time smo među zemljama koje imaju najmanje kvadrata za život po članu kućanstva. S druge strane valja reći da je APN imao negativne posljedice i na tržište nekretnina. Naime, u periodu kad je bio raspisan, cijene nekretnina znale su rasti i do 30 posto i subvenciju koju bi dobili na kraju bi u biti platili u povećanoj cijeni nekretnine. S takvim se sustavom “poticaja” na tržištu dodatno povećala potražnja, koja je među priuštivim stanovima ionako velika. Modelom subvencioniranih kredita ta se potražnja samo povećala i cijene su otišle u nebesa.Zašto se to događa, zbog toga što smo stambenu politiku prepustili tržištu nekretnina?– Zbog toga što država uopće nije uključena u izgradnju stambenih jedinica. Izgradnja stanova prepuštena je građevinskim poduzetnicima i developerima, dakle potpuno obrnuto od onoga kako treba biti. Smatram da država mora biti tu uključena, država kroz neprofitnu gradnju treba graditi stanove koji će balansirati tržište. Dok god ovisimo o tome koliko će građevinari nabiti cijenu gradnje, a mi se tome prilagođavamo, tu nema dobrog rješenja.Kolika je realna cijena izgradnje stambenog kvadrata u Hrvatskoj, a koliko bi iznosila kad bi ga gradila država?– Ona je za cijelu Hrvatsku vrlo različita i teško je reći cijenu gradnje u Zagrebu ili Rijeci naspram Osijeka ili nekog drugog ma